Fortress in Smederevo, Serbia, was a medieval fortified city and temporary capital of Serbia. It was built by Despot Đurađ Branković in the first half of the 15th century, during the era of the Serbian Despotate. Later that century it was further fortified by the Turks.It is Europe's largest plain fortress and covers 11.3 hectares in the center of the modern-day city of Smederevo.

http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=1140855

Virtual: http://www.360cities.net/image/smederevo#415.35,-85.74,79.2

Prvo, prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do zadnjeg dana trudnoce.

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu 'Cuvati daleko od dohvata djece' na bocicama sa lijekovima, vratima i ormarima.

Mi, kada smo imali 0-1 godina nismo nosili Pampers-e. Pisali smo u krevet.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zracnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flasica kupljenih u velikim trgovackim lancima.

Dijelili smo flasicu Coca cole sa nasim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga .

Jeli smo mlijecne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune secera, ali nismo bili debeli zato sto smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivaca, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, gumigumija, fantoma i svega ostalog sto je samo djecja masta bila u stanju smisliti, Nerijetko nas nitko nije mogao naci po cijeli dan. I nikad nije bilo problema...

Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naucili smo kako rijesiti problem.

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u skoli.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali skolskog psihologa i usmjerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole.

Nama nisu prodavali drogu ispred skole...

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, video igrice, 99 kanala na televiziji, nismo imali video rekordere, mobitele, kompjutere, Internet.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI VAN DRUZITI SE S NJIMA !

Padali smo s drveca, znali se posijeci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga.

Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su cesto strozi nego sam zakon!

Drugarice i drugovi učitelji malo malo pa bi nas počastili kojom vrućom i nakon toga smo ih poštivali još više i puno više naučili!Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na greske, uspjeh i odgovornost. I naucili smo zivjeti s tim !

I ti pripadas toj generaciji?

CESTITAM!

Pozdrav generaciji.
By: NicijaZemlja.net

nisu sadasnja deca kriva sto je sad ovako, daleko od toga da mislim tako...

samo hocu da kazem da je u nekadasnjem dobu bilo daleko zanimljivije detinjstvo nego sada...

samo uporedite ondasnje crtane filmove (Tom i Dzeri, Pera detlic, Sofronije petao, macak Silvester, Elmer davez i Dusko Dugousko) sa ovim novima i sve je jasno...

To ja mojim roditeljima stalno govorim!

JA NJIMA! Jer po njihovim pricama zakljucujem da im je bilo mnogo zanimljivije! ******

Just no comment!

Nase jedino clanstvo bilo je u tajnim organizacijama koje su imale za cilj da zaokupe kraj, odnosno celi svet, sa sedistem u improvizovanoj baraki od ostataka automobila koje smo maznjavali sa auto-otpada, kartonskih kutija i grana sa drveca koje smo cupali veruci se, bez straha da nas uhvati dadilja ili isfrustrirana majka koja ume da kaze samo ne, koja bi nas navatala u pauzi izmedju spanskih i turskih serija i divanenja sa komsinicama.

Nas nije zanimalno clanstvo u EU, niti po forumima. Mi nismo znali nista o politici, samo o Politikinom Zabavniku.

Noge su nam bile utrnule od koprive, a ne od sedenja za kompovima.

Nismo imali facebook, o fiktivnim licnostima smo saznavali iz prasnjavih knjiga iz biblioteka.

Surfovali smo ulicama na biciklima i znali imena svih ulica u gradu i svaki pedalj zemlje.

Nismo imali dvojne licnosti, ni vise identiteta. Imali smo identitet sa vise kvaliteta.

Isli smo u prodavnicu da prastaroj komsinici kupimo hleb, mleko i sve sto joj je potrebno, nismo se sa njom svadjali u redu na kasi u prodavnici jer zurimo na turnir u stonom tenisu na netu.

Kod lekara smo isli jednom u 5 godina, a ne 5 puta u godini.

Bacali smo djubre svakog jutra, a ne kroz prozor.

Cuvali smo ulicne kerove, sakrivali ih od sintera, umesto da im secemo sape.

Ova lista bi mogla u nedogled da ide. Eh, kakva su to vremena bila, sada ode sve do djavola